Oujea.... gotovo je s knjigama, i skriptama, i papirima, i bilježnicama, i ovim i onim bilješkama...spremam sve u zadnje ladice, konačno možemo odahnuti! Uspjele smo. Isplatila se svaka muka, svaki napor, svaka minuta provedena uz knjigu i sa knjigom... Čak mislim da smo ja i onaj moj repetitorij umalo postali najbolji prijatelji. Koji frajer, zaludio me! ;)
Bio je dug i naporan put do uspjeha. Rješiš nekak maturu, srećom vrlo uspješno, dođeš u metropolu, misliš kao super, sad ćemo vamo-tamo, cuga, shopping, ali hm, malo morgen! Moraš nastaviti dalje istim tempom ako želiš uspjeti. Štreberaj živi! Dobiješ neki svoj kutak i hajde smjestiš se nekako. Nije bajno, ali jbg, preživjet ćeš. Vani piči + 35 stupnjeva, dođeš sa predavanja, jadna umorna, nervozna, iscrpljena, sjedneš na svoj krevetak i najrađe mi sklopila oko na sat, dva, tri... No, nema odmora, ukoliko želiš sve stići nastavljaš dalje, opet uz knjigu. I tako nekih 15-ak dana. Prođe i to, dobismo tu bitku i onda povratak doma. Od mene nitko sretniji, brojala sam dane. A onda opet uči, rješavaj, čitaj, promatraj, osluškuj... Svaka informacija koja dopire do tebe može puno značiti. Veliki dan se bliži, a ti se još uvijek ne osjećaš potpuno spremno, želiš sve ponoviti, želiš svu tu količinu informacija jednostavno upiti u sebe. Emocije se konstantno miješaju, ni sama ne znaš kako se osjećaš. Čas si zadovoljna sobom, puna samopouzdanja i vjere, dok se za nekoliko minuta propitkuješ:"Pa, mogu li ja to?!" "Što ako ne uspijem?" i cijeli takav film se odigrava kroz tvoju glavicu. Strepiš, pustiš koju suzicu i nastavljaš dalje...
I onda, sve ono u što si ulagala, oko čega ti se vrtio cijeli svijet u posljednjih nekoliko tjedana, sve za što si se borila prođe u sekundi, točnije u 3 sata. I nije nimalo bolno, niti imalo strašno. Tamo si gdje jesi, u moru mladih, bistrih i pametnih glava iz cijele Hrvatske, jedna od mnogih. Gledaš sve te ljude, tražiš sebe, pitaš se gdje si li ti među tim mnoštvom, imaš li šanse (da, opet sumnja, damn)... Ali tada ne možeš korak nazad, već samo naprijed. Sad se ne odustaje. Sad se bori, sad si na otvorenom bojištu, pa pokaži što znaš! Sjedneš, duboki uzdah i krećeš. Gledaš u ta pitanja: "Aha super ovo znam, pa ovo mislim da znam, čula sam, dvoumim se, nisam sigurna, pa hoću eci peci pec ili ću logički, jbg, hoće li sreća danas biti na mojoj strani?" .. i još milijun sličnih pitanja prolazi glavom. Daš sve od sebe, nešto znaš, nešto pogađaš, nešto na sreću i eto. Gotovo.Šta očekuješ? Poslala bih k vragu svakoga tko me to upitao. Otkud da znam. Nadam se. Srećom rezultati stižu brzo, čini mi se da je bilo oko 17 h kad sam primila radostan poziv od moje Nine. "Jel ti znaš da si upala?! Majo, upale smo!! Upale!!!" Eh da me netko snimio. Onak, još joj ne vjerujem skroz, mislim da se možda zeza, a derem se i skačem k'o luda! Koja reakcija, koji osjećaj!
I kako završi sve ta strka i zbrka, ja shvatih da je ljeto, da je vrijeme za uživanje i odmor! Definitivno zasluženi odmor za sve nas! Uskačite u kupaće, bikini, trikini, monokini i ta spika... i ravno u vodu, ako ništa, bar u kadu, ili noge u lavor, he, he...
Curke pomalo pakirajte koferčiće, pa polijećemoooo, let za Krk nas čeka, heh ;)
Uuuuu, mora biti dobro!
Sve vas puuuno pozdravljam i dajte mora past neka fešta u povodu upisa ili ćemo to ostaviti za
more?!
Pozdrav i pusa svima, mwa!
Maja
