
Dan tako siv, tužan i umoran.
Riječi padaju na to kameno tlo.
I nestaju.... u tisućama komadića.
Težina uspomena proteže se sobom.

Praznina prijateljuje s ono malo snage
što mi je ostalo.
Misli da je mudra.
Oh, kako vara se!
Nek se slobodno pretvori u lijepo,
sjajno i tako milo ništa.

Ja se ne umiljavam sreći.
Takva nisam.
Ne glumim strpljivost
jer ju nemam.
Ja ne pokazujem otpornost.
Ona je davno izgubljena.

I nemam sto lica...
Moje je samo jedno.
Čemu da se pretvaram,
nemam koga zavaravati
kad svi su tako blijedi.
Prave se da razumiju.
Traže istinu.
A ona je zaglavila negdje između
sutra i prekosutra.
Nemoguće ju je stići.

A ja gledam i ne vidim.
Slušam, a ne čujem.
Promatram, a ne uviđam.
Mislim, a ne zaključujem.
Tražim, a ne pronalazim.
Koračam naprijed i pritom gubim se.
