Pruži mi ruku... želim ti pokazati neki novi svijet...

Prije nekoliko dana cure i ja smo razgovarale o važnosti prisutnosti osobe s kojom želiš dijeliti život, s kojom želiš lijegati, kraj koje se buditi... Mi smo još nezrele i nespremne za takve stvari, ali lako je prosuditi odnosno procijeniti važnost toga, jer nas sve vjerojatno negdje u budućnosti, još uvijek daleko, daleko čeka sve to... Znamo da su to velike stvari u životu, naći odnosno prepoznati osobu za koju ti je svejedno kad te gleda raščupanu bez šminke, kojoj ne smetaju sva tvoja prigovaranja, sitne gluposti i živciranja... i koja te uz sve to gleda pogledom "kako si mi slatka!"... eh onda pretpostavljam da je to TO.


Bez obzira bio to brak ili ne, osjećati se voljenom, važnom i jedinstvenom svakoj curi je od neizmjerne važnosti. Vjerojatno u određenom trenutku, prije ili poslije svaka čvršća veza postane odrasla, zrelija, recimo "punoljetna", spremna za nešto veće i važnije... trenutak kada se njih dvoje odluče za idući korak, za nešto moćnije... za zajednički život.

Kaže jedna: "Pa zamisli usred noći, nešto te zaboli... ili te muči neki problem... koliko je ljepše kad možeš probuditi onog pored sebe i potužiti se što te tišti jer... vjerojatno nećeš moći računati na prijateljicu u svim trenutcima... a i ona vjerojatno ima nekoga radi koga je baš ne možeš ići uznemiravati radi nekih sitnica...!"


... i da, slažem se... treba ti ta osoba pored... jer će ti ona znati pomoći... ovit će te ljubavlju i toplinom, braniti će te od surovosti, nepravde i bolnih udaraca ovoga svijeta!

Prijatelji igraju veliku ulogu u našem životu, oni nam obogaćuju život, oplemenjuju nas... izvor su neke neopisive snage, poletnosti, radosti, smijeha... sa njima je sve lakše... No ni oni najbolji ne mogu biti uz nas baš u svakom trenutku, ne mogu nas pratiti bilo kad i bilo gdje... i oni imaju život, i oni imaju nešto svoje, obitelj, partnera... štogod... zato smatram da čovjeku treba, kako kažu "druga polovica" (iako ne smatram da svatko ima samo jednu polovicu, to tek treba otkriti...), treba nam ona osoba, da ide u korak s nama, da nas hvata ako posrnemo, nesigurno stanemo ili padamo...







Hm, jesu li nam zaista potreba ili....? :)









Drugo je mišljenje da izbirljive cure na kraju ostanu same... Iako se na početku čini da je logički gledano zaista tako, ne bih se u potpunosti s tim složila... Mislim da svakoga čeka netko, a hoće li se taj netko pojaviti kad budeš 15, 20, 30 ili 40 godina, ne možeš znati... jednostavno metodom pokušaja i promašaja možemo dobiti odgovor na to, no što je najvažnije pritom upoznajemo sebe, otkrivamo neke skrivene osobine, bilo vrline bilo mane, te na greškama gradimo svoju osobnost, ono što nas čini jedinstvenom i posebnom osobom kakva zaista jesmo, baš svatko od nas!







A prijatelji bi trebali biti uvijek tu negdje, u nekom kutku srca gdje ih možemo potražiti, da podjelimo radost i tugu, smijeh i suze, jecaj i strepnju...













..bez obzira stvaramo li vlastito carstvo...







Zato ovom stazom ne idi sama,
prekratka je,
suviše trnovita,
puna opasnosti,
skrivenih prepreka...
U dvoje će biti lakše...









P.S. Potaknuta samo našim ženskim razgovorima...
Pusa Svima!
Maja...