sjećanja, sjećanja...

..kažu da mi se oči zacakle kad pričam o tebi.. o svemu što smo bili i što smo mogli biti... a ti, ti si moja prošlost, sve što sam nekad bila.. a sad si samo jeza koja me prođe kad se sjetim tog poljupca...
//Prljavo kazalište, Zbog mene ne plači//

Nina F.

Bili smo jednom najbolji...

Prebirem sjećanja kao role filma, listam uspomene, vrtim događaje… Kad bi život mogli tako vratiti, proživjeti opet neke lijepe trenutke, biti skupa. Neki čudan osjećaj. Nevjerojatno je da je prošla godina dana. Godina otkako smo nosili svoje maturalne opravice i iščekivali kraj našeg srednjoškolskog obrazovanja. A sada smo u kolokvijima, rokovima, zatrpani novim obavezama. Neki novi život, novi grad, novi ljudi. Slike već pomalo blijede, prijateljstva nestaju…. Ostaje samo sjećanje. Kažu da za prošlošću ne treba žaliti i ne osvrtati se previše za onim što je bilo, ne težiti u daleku budućnost već živjeti za danas i za ono što se sada događa. I slažem se! No, kopka me… kako ne pomisliti na jedan lijepi dio života, na ljude koji su ga učinili takvim? Nemoguće je ponekad ne zastati i zapitati se gdje je neko drugo vrijeme? I tad je bilo briga, problema, obveza i teškoća, no čini mi se da nas je ono što smo imale jačalo, ohrabljivalo i tjeralo naprijed. Dovoljan je bio osmijeh, šala, zajednička kava, šetnja, izlazak… Normalno je da se sve mijenja, sada svatko živi svoj novi život. Unatoč tome osjećam potrebu da prizovem osjećaj radosti koju su u meni budile male stvari, a koje su toliko značile, ispunjavale turobne dane, uljepšavale školsku svakodnevicu, činile zajedničke godine posebnijim. Kako kaže jedan film: „Ma koliko daleko otišle, nadam se da ćemo naći put jedna do druge.“ … i da ćemo se opet skupiti i od srca smijati!

Osmijeh vam ostavljam i pozdrav šaljem!

Maja