Rasplela sam sve rečenice
i probudila stare želje...
Opet sam na početku.
Opet mi žilama struje isti osjećaji.
Po glavi kovitlaju iste misli.
No više ne bojim se.
Radujem se
novom danu, zajedničkom veselju.
Sretna sam.
Imam s kim podijeliti radost, vjeru, mir...
Vani hladno je.
Snijeg je zameo ulicu...
Pogled kroz prozor mi je obogatila
nedirnuta bjelina... oh, kako volim je!
Čista milina, blagoslov nevinosti.
Nedostaje mi nježnost...
odavna je otputovala od mene.
Čekam je u nadi da će mi opet biti prijateljica.
Tako smo si dobre bile.
Nedostaju mi razgovori...
sve čudnovate i nečudnovate riječi
koje su gradile umiljate rečenice.
Te su rečenice sada samo prazne uspomene.
Ni one me baš ne vole.
Nestaju iz mene. Brišu se.
Čekam.
Novi dan.
Novi izazov.
Borbu.
Pobjedu ili poraz.
Izgubljenost.
Strah.
Ponovno ustajanje.
Želeći dohvatiti zvijezdu visoko gore!
11.01.2008.
Tražila sam tišinu.
Bila je blizu mene.
Zaogrnuta neobjašnjivom realnošću.
I pošla je za mnom.
Pratila me u stopu.
Vodila je moje misli, objašnjavala moja djela.
Čuvala je moje tajne, ne tražeći ništa zauzvrat.
A sada je otišla. Ostavila me samu u sivilu današnjice.
Besmisao me nadvladao.
No duboko u srcu svijetle odrazi ljubavi.
Dodiri nježnosti.
Puni bliskosti.
Sreće.
I znam da moja sreća nije još jedno bljedunjavo lice.
Da nije obasuta lažnim sjajem.
Znam da je živa...
Ona struji mojim osjetilima, kola mojim žilama.
Grije obraze.
I osjećam se kao zaigrano dijete.
Ispunjena nekom živahnom energijom.
U potpunosti obuzeta nevidljivom poletnošću.
Emocija traži emociju.
Naboj varira.
Vatra neprestano tinja.
Mislim da se plamičak rasplamsava.
(M.J. - uspomene zanesene srednjoškolke, sabrana djela, haha)
