...povratak...

Evo, napokon malo vremena i za post, nekako smo svi previše zaposleni posljednjih dana,
školom haraju ispiti, imenik nam je popunjen datumima kao rokovnik nekog zaposlenog odvjetnika...:0)
Ispiti, ispitivanja, zezancija...sve je super...imamo bezbroj planova-od laganog planiranja dočeka Nove do važnijeg planiranja daljnjeg školovanja...
ali nekako...duboko u nama, nešto poput oluje, nešto što razara harmoniju mira
saznanjem da odlazimo...gubimo dio sebe i...tješimo se blistavim planovima i nadom...i tako i treba!
ZAR NE?!
Shhhh...
Čujete?
...srce...
...tuče...
...pokušavam čuti razum,...
...ne čujem ga!!
..a vi?
...Što kaže?!
...kod mene: srce čezne...previše!
toliko jako da se um samo bori za opstanak..ništa više

shhh...čujete sada?


Ni ja...ali s vremenom će nam se javiti...
nešto što će pomoći, potaknuti, ili preliti čašu...


...grudges are a waste of perfect happiness
laugh when you can,
apologize when you should
and let go of what you can't change

love deeply and forgive quickly
take chances.

have no regrets. life's too short to be unhappy..
you have to take good with the bad
smile when you're sad...

love what you got
...and always remember what you had.
always forgive. Never forget.

Learn from your mistakes. But never regret!

The Best of Friends

The best of friends,
Can change a frown,
Into a smile,
when you feel down.

The best of friends,
Will understand,
Your little trials,
And lend a hand.

The best of friends,
Will always share,
Your secret dreams,
Because they care.

The best of friends,
Worth more than gold,
Give all the love,
A heart can hold.

Pruži mi ruku... želim ti pokazati neki novi svijet...

Prije nekoliko dana cure i ja smo razgovarale o važnosti prisutnosti osobe s kojom želiš dijeliti život, s kojom želiš lijegati, kraj koje se buditi... Mi smo još nezrele i nespremne za takve stvari, ali lako je prosuditi odnosno procijeniti važnost toga, jer nas sve vjerojatno negdje u budućnosti, još uvijek daleko, daleko čeka sve to... Znamo da su to velike stvari u životu, naći odnosno prepoznati osobu za koju ti je svejedno kad te gleda raščupanu bez šminke, kojoj ne smetaju sva tvoja prigovaranja, sitne gluposti i živciranja... i koja te uz sve to gleda pogledom "kako si mi slatka!"... eh onda pretpostavljam da je to TO.


Bez obzira bio to brak ili ne, osjećati se voljenom, važnom i jedinstvenom svakoj curi je od neizmjerne važnosti. Vjerojatno u određenom trenutku, prije ili poslije svaka čvršća veza postane odrasla, zrelija, recimo "punoljetna", spremna za nešto veće i važnije... trenutak kada se njih dvoje odluče za idući korak, za nešto moćnije... za zajednički život.

Kaže jedna: "Pa zamisli usred noći, nešto te zaboli... ili te muči neki problem... koliko je ljepše kad možeš probuditi onog pored sebe i potužiti se što te tišti jer... vjerojatno nećeš moći računati na prijateljicu u svim trenutcima... a i ona vjerojatno ima nekoga radi koga je baš ne možeš ići uznemiravati radi nekih sitnica...!"


... i da, slažem se... treba ti ta osoba pored... jer će ti ona znati pomoći... ovit će te ljubavlju i toplinom, braniti će te od surovosti, nepravde i bolnih udaraca ovoga svijeta!

Prijatelji igraju veliku ulogu u našem životu, oni nam obogaćuju život, oplemenjuju nas... izvor su neke neopisive snage, poletnosti, radosti, smijeha... sa njima je sve lakše... No ni oni najbolji ne mogu biti uz nas baš u svakom trenutku, ne mogu nas pratiti bilo kad i bilo gdje... i oni imaju život, i oni imaju nešto svoje, obitelj, partnera... štogod... zato smatram da čovjeku treba, kako kažu "druga polovica" (iako ne smatram da svatko ima samo jednu polovicu, to tek treba otkriti...), treba nam ona osoba, da ide u korak s nama, da nas hvata ako posrnemo, nesigurno stanemo ili padamo...







Hm, jesu li nam zaista potreba ili....? :)









Drugo je mišljenje da izbirljive cure na kraju ostanu same... Iako se na početku čini da je logički gledano zaista tako, ne bih se u potpunosti s tim složila... Mislim da svakoga čeka netko, a hoće li se taj netko pojaviti kad budeš 15, 20, 30 ili 40 godina, ne možeš znati... jednostavno metodom pokušaja i promašaja možemo dobiti odgovor na to, no što je najvažnije pritom upoznajemo sebe, otkrivamo neke skrivene osobine, bilo vrline bilo mane, te na greškama gradimo svoju osobnost, ono što nas čini jedinstvenom i posebnom osobom kakva zaista jesmo, baš svatko od nas!







A prijatelji bi trebali biti uvijek tu negdje, u nekom kutku srca gdje ih možemo potražiti, da podjelimo radost i tugu, smijeh i suze, jecaj i strepnju...













..bez obzira stvaramo li vlastito carstvo...







Zato ovom stazom ne idi sama,
prekratka je,
suviše trnovita,
puna opasnosti,
skrivenih prepreka...
U dvoje će biti lakše...









P.S. Potaknuta samo našim ženskim razgovorima...
Pusa Svima!
Maja...

šah života...

Život igra šah sa sudbinom, a mi smo samo pijuni...
Možemo pokazati životu naše želje, ali subina uvijek ima opciju
Kako pobijediti...
Pokušavam srušiti njenog kralja...ali...
To je i moj kralj...!
Ako srušim njega... –
Branim kralja života, ali moram dati prednost lovcima sudbine...
Možda mi ulove nekakv lijepi trenutak u budućnosti...!
Srušit ću konja sudbine...
Ne!
Možda neću stići gdje mi je suđeno...možda je on taj koji me mora odvesti!
Ali on onda ruši moju kraljicu, kraljicu života... ljubav...
Ili je ona u kraljici sudbine?
Ako je tamo, što je u ovoj kraljici?
ZNAM!
Moje želje i snovi...
A neka ih ruši...ako je ljubav u onoj kraljici,
Neka konj ruši snove...
A ako ljubav nije tamo?
Riskiram...
Moguće je da se razočaram, ali moguće je i da me iznenadi kao ništa dosada...
A onda šah više nije bitan...neka pobijedi bolji...


....pooosaaa....
m
a
r
i
j
a

POSTOJI LI SUDBINA??

Neki dan smo cure i ja raspravljale o sudbini. Postoji li sudbina? O tom pitanju se može samo nagađati, ali evo mog mišljenja: Ja mislim da je Bog zacrtao sudbinu svakom čovjeku, ali da je dao mogućnost da sami promijenimo nešto na bolje.. Evo na primjeru onog dečka koji je nedavno poginuo: on je mogao izbjeći smrt tako da je odbio voziti se s nekim tko je popio ili tko vozi velikom brzinom...ali tko će to znati kad se zlo dogodi u trenu.. Tako su i Toše,vozač i menadžerica mogli izbjeći nesreću tako da su se prije puta odmorili jer je općepoznato da umoran i pospan ne smiješ sjedati za volan... Ali nije dobro pričati o tome što bi bilo kad bi bilo...
Mišljenje koje sam gore navela mi nekako najbolje odgovara, ali naravno da to ne mora biti tako.. Svatko ima svoje mišljenje... A ako netko želi podijeliti mišljenje sa znatiželjnima ili ako jeddnostavno voli filozofirati neka ostavi komentar...