POTRESENOST
Ponekad se pitamo kamo vodi ovaj život.
Zašto smo ovdje i, do kad ćemo biti?
Najčešće, ta pitanja postavimo onda kada nas nešto potakne ...
Kada nešto unese nemir u nas.
Kada tuga pokuca na vrata.
NEMIR
Kako razmišljati o budućnosti kada ne znamo hoće li još noćas naši voljeni biti uz nas,
Kada ne znamo, hoće li novo jutro promijeniti sve što smo do sada bili...
Kako zamisliti život bez osoba koje čine taj život?
BOL
Kako se probuditi svako jutro znajući da tu osobu nikada više nećete vidjeti?
Kako nastaviti živjeti, kada u srcu,ili onomu što je ostalo od njega, postoji praznina veličine svemira?! Nema joj kraja...
PATNJA
Ponekad se pitamo kamo nas vodi sutrašnji dan.
Hoćemo li se probuditi sretni i takvi otići spavati, ili će nas usred noći probuditi poziv koji će nas promijeniti iz dubine, ili ćemo se probuditi pa će nas zaprepastiti poziv dok se spremamo za svakidašnjicu, svakidašnjicu koja je tog trenutka prekinuta,
Nova stranica u životu okrenuta, a na toj stranici...jedno ime manje........
Ime koje toliko znači, odjednom nestane i...toliko boli okretati one stranice unatrag, gledati u njega i očekivati da će se pojaviti u onom poglavlju knjige kroz koje sada prolazimo.
Ponekad se pitamo što bi bilo kada bi se to dogodilo...
Neki se pitaju, a neki to proživljavaju.
Sada shvaćam da za ništa nije prerano...ako sad počnemo ispunjavati one stranice, naša knjiga će ostati bogatstvo koje će nečije suze oplakati i zauvijek primiti u svoje srce...
... ovo gore su moji strahovi, tj. strah za moje prijatelje i obitelj koji su mi sve u životu i jednostavno ne mogu zamisliti sebe bez njih... potaknuti su nesrećom u kojoj je jedan mladi dečko izgubio život, a drugi se još bori za njega... neka se svatko tko ovo pročita sjeti svojih prijatelja i bljižnjih i ,..barem jednom od njih pošaljite poruku koja govori koliko vam znači ta osoba...
Znam da je post depresivan, ali poslije ovoga danas, razmišljala sam puno i...morala sam se nekako izraziti, a ovo mi je nabolji i najlakši način za to...
Nadam se da vas nisam bacila u depru, ali ovakvi događaji te potaknu da pobliže promotriš sve kutke života i potražiš ono bitno u njima...
A mojim curama...hvala vam što ste uz mene i što ste posebne!!!
Hvala vam za svaki dan koji mi ispunite smijehom, zezancijom... Hvala vam što me slušate i što mi se povjeravate...hvala vam za to što jeste!
marija
2 komentara:
... da... slažem se u potpunosti...
prelijepo napisano,
iskreno i realno...
rasplakalo me... sve to...
a tvoje riječi samo
potaknule na razmišljanje...
i zaista je tako...
valjda Bog ima neki plan za nas...
ili nam želi poručiti da ovaj život
ne uzimamo zdravo za gotovo...
da cijenimo svaku sekundu...
da svaki dan proživimo kao da je posljednji... jednom rječju da ŽIVIMO!
da se ne igramo, da ne gazimo po drugima, da ne glumimo nešto što nismo... da ovaj život što nam je s neba darovan shvatimo kao najdragocjeniji dar...jer ne vidiš gdje mu je kraj...
A kako prihvatiti da nema nekog tko ti znači više od tog života?
Preteško mi je to pojmiti... ili se staviti u takvu situaciju... to razara psihu, uništava karakter... činjenica da se mora okrenuti neko novo poglavlje života, a nemaš ono srcu najmilije, oku najljepše, uhu najugodnije, tijelu najtoplije, ono najdraže... to lomi, krši, ubija... preteško i prebolno...
Sve što ti život pruži s osmijehom primi, odbaci sumnju, kalkulaciju, zabrinutost... neka te vodi onaj zdravi razum kao i do sada, no ponajprije prati srce... jedino ono će ti pružiti najsigurniji i najugodniji put!
ne mogu se odlučiti dali mi je bolji post ili komentar...prelijepo napisano i ja se često toga sjetim i pokušam se toga pridržavati, ali nekad te život jednostavno odvede s tog puta i tada se nađeš u depri, pomisliš kako je jadan život i kako se sve promijeni u jednom trenu...sreća i bol stalno se izmjenjuju.... Ali zbog svega toga svaka osoba ima ljude koji će je bar pokušati izvući iz depre i pokazati joj kako život i nije tako loš jer stvarno ima dobrih i lijepih trenutaka u životu, ali njih je lako zaboraviti kada naiđemo na bol... Obitelj i prijatelji su oni koji trebaju čovjeku biti oslonac u životu čak i onda kada to bude preteško, ali i mi moramo biti oslonac njima... Meni dragi ljudi punno znače i samo jedna lijepa riječ primljena od njih može mi uljepšati život i moj pogled na život...ČOVJEK NIJE STVOREN DA BUDE SAM!,(tada bi Bog stvorio samo jednog čovjeka)... LJubav se prima, ali jednako tako se i daje...
Nina
Objavi komentar